Lavirinti, vrtovi i intertekstualnost ili borhesovsko u "Fukoovom klatnu"

     Templari, Leon Fuko i fizika, ezoterija, Šekspir i Bekon, Sem Spejd, Hitler, Homer, ali prije svega Borhes. Sve ovo našlo je svoje (i te kako opravdano i razumljivo, iako na prvi pogled ne izgleda tako) mjesto u Ekovom romanu „Fukoovo klatno“ i pokazalo kako smisleno povezivanje besmislenosti daje novu smislenu stvarnost. Ovakvo uvezivanje udaljenih stvari, neizostavna intertekstualnost kojom se gradi jedan poseban lavirint sačinjen o raznih književnih ostvarenja, poigravanje sa pojmom i prirodom trivijalnih žanrova te izvrtanje stvarnosti i posmatranje bivstvovanja u njoj takvoj samo su neki od elemenata koji pokazuju da i ovaj roman potvrđuje karakterističnu poetiku Umberta Eka.

     Templari i teorija zavjere koja se gradi oko njih kao pojave jesu osnova same priče, ali način na koji ta priča biva oblikovana, postupak koji se koristi prilikom uplitanja ove teme u romanesknu građu jeste ono što ovaj roman izdvaja iz mora onih koji templarsku tematiku uzimaju kao osnovu svoje priče. Već samo nastojanje Kazobona, lika iz ovog romana koji ima i ulogu naratora vezanog za lik, i likova koji mu se pridružuju u namjeri da izgrade i ostvare ono što nazivaju Planom, a što podrazumijeva svojevrsno novo ispisivanje određenih segmenata istorije u skladu sa teorijom zavjere koju grade, zasnovano je na povezivanju vremenski, prostorno i logički izrazito udaljenih pojava, događaja i ličnosti te se već na tom nivou ostvaruje određeni efekat lavirinta. To i takvo prikazivanje teorije zavjere i njenog uticaja na „objektivnu“ stvarnost, nije ništa drugo do još jedna književna pojava borhesovskog tipa, slična onoj datoj u Borhesovoj priči „Tlen, Ukbar, Orbis Tertius“.
     Intertekstualnost u ovom romanu prelazi okvire oslanjanja samo na Borhesa i Borhesovo stvaralaštvo, a ostvarivanje veze sa drugim piscima i njihovim djelima prikazano je na različite načine: preko navođenja njihovih imena ili naslova njihovih djela, preko upotrebe njima svojstvenih postupaka do pokušaja njihovog uključivanja u novu stvarnost koja se gradi na temeljima teorije zavjere i Plana. Tako će svoje mjesto u ovom romanu naći Šekspir (kao neko čija djela bivaju podvrgnuta ispravkama, a u vezi sa kojima se spominje i Bekon), elementi robinzonijade (preko jednog lika o koje piše jedan od likova ovog romana), detektivski romani (preko povezivanja naratora sa Semom Spejdom), Homer i mnoštvo drugih koji se mogu prepoznati na osnovu eksplicitnog imenovanja ili na osnovu pretpostavke.
     Pored ovakvih načina upotrebe lavirinta prilikom romanesknog oblikovanja građe, lavirint je ovdje svoje mjesto našao i kao motiv, a ne samo kao postupak. Tako će u jednom trenutku likovi posjetiti jedan zamak čiji vrt biva oblikovan kao svojevrsni lavirint i čiji ukrasi i skulpture mogu da se posmatraju na način da svaki od njih priča određenu priču, čime taj vrt dobija ulogu knjige. Nije li takvo povezivanje vrta i knjige izrazito borhesovsko (ako se uzme u obzir Borhesov „Vrt račvastih staza“)? Ovakva funkcionalna upotreba lavirinta nije samo oslanjanje autora na književno stvaralaštvo drugog pisca, već i na sopstveno djelo (oblikovanje biblioteke u „Imenu ruže“).
     Jedna od stavki na kojoj je zasnovana priča ovog romana jeste i pretjerivanje. Pretjerivanje je neophodno da bi se pravile veze koje mijenjaju stvarnost i prošlost onako kako to Plan traži (Jer ako vam je stalo da pronađete veze, to će vam uvek i svuda poći za rukom…) i to pretjerivanje će i dovesti do toga da ta fiktivna stvarnost likova počinje prodirati u onu „objektivnu“ stvarnost književnog djela i ostavljati konkretne posljedice. Tako pretjerivanje i ovdje dovodi do kazne koja se ne može izbjeći, baš kao što je to bio slučaj i sa likovima u grčkim tragedijama: teomahijom čovjek negira božansko i zbog takvih svojih postupaka on mora biti kažnjen. Svojevrsna kazna i jeste u posljedicama koje se tiču preplitanja dva svijeta: fikcije i stvarnosti, a snaga ovog pretjerivanja i preplitanja kao da na neki način biva objašnjena riječima: Le monde est fait pour aboutir à un livre (faux) ili ovima: Zahvaljujući Homerovom spaljivanju Troje postalo je nešto što nikad nije bilo, niti će biti, a ipak će vazda postojati. Ovakvim iskazima kao da se upućuje na to da sve što se dešava, dešava se da bi bilo napisano i da fikcija određuje stvarnost kao što je slučaj sa romanom „Sto godina samoće“ gdje se na kraju spominje rečenica:
Međutim, pre nego što je došao do poslednjeg stiha, shvatio je da više nikada neće izići iz te sobe, pošto je bilo predviđeno da grad ogledala (ili opsena) bude vetrom zbrisan s lica zemlje, sravnjen i izbrisan iz pamćenja ljudi u trenutku kada Aurelijano Babilonio završi dešifrovanje pergamenata, i da sve što je u njima napisano bude neponovljivo oduvek i zauvek, pošto pleme osuđeno na sto godina samoće nije imalo druge svrhe na zemlji.
Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s