Tema mjeseca: Kurt Vonegat (II dio)

Nakon prvog posta posevećnog Kurtu Vonegatu, a koji je uglavnom bio baziran na njegovom životu, tj. nekim bitnijim biografskim crticama, ali i opštim odlikama njegovog pisanja, red je objaviti i nešto o konkretnim djelima i njihovim pojedinim obilježjima. S obzirom na ograničenost ličnog mi čitalačkog iskustva, ovaj post biće usmjeren prvenstveno ka romanima Klanica 5, Oko sokolovo, Svračje noge i Hokus-pokus.

Ako krenemo od samih naslova pomenutih romana, valjalo bi reći da je raniji prevod romana Svračje noge na srpski nosio naziv Kolevka za macu, što je bio, u suštini, bukvalni prevod originalnog naziva — Cat’s Cradle, dok je nova verzija, u prevodu Gorana Skrobonje, okrenuta prema odgovarajućem nazivu za imenovanu igru u našim krajevima. Klanica 5 (Slaughterhouse-five or the Children’s Crusade), kao i u originalu, nosi i podnaslov koji jasno određuje jednu od piščevih stalnih tema, ne samo ove knjige već i drugih njegovih romana, a to bi bio odnos prema ratu kao jednom od najvećih apsurda čovječanstva. Oko sokolovo (Deadeye Dick) prevedeno je opet prema smislu originalnog naslova i sadržaja romana, gdje dati izraz označava osobu koja je u stanju da puca veoma precizno, bez promašaja. Roman Hocus Pocus zadržava originalni naslov, a njegovo značenje objašnjeno je u samom tekstu i dovedeno u vezu s retorikom koja ogrtanjem u slatkorječivost i prividnost biva u stanju da opravda i najveće apsurde i užase ljudskog djelovanja.

1-20170411_114359

Prilično često prisutna karakteristika Vonegatovih knjiga jeste prisustvo svojevrsnog refrena, neke riječi, sintagme ili rečenice koja se ponavlja i provlači kroz sam tekst romana. Jedna od najpoznatijih svakako jeste ona Tako mu je to (So it goes), iz Klanice 5, ali u tu grupu takozvanih refrena svakako bi se mogla uvrstiti i misao iz Oka sokolovog da smo prije života svi mi dašak jednoobraznog ništavila, a onda nam se otvori špijunka (i shodno tome, smrti odgovara zatvaranje špijunke).

Kad sam završila čitanje ove knjige i krenula na Goodreadsu da napišem koji red, prva misao koja mi je pala na pamet jeste da je ovo jedan pravi vašar sjebanosti. Mislim da je to sintagma koja će mi definitivno biti dugo prva asocijacija na ovu knjigu. Dobar vašar, naravno. A zašto? Evo samo nekih stvari koje su stale u priču o jednoj porodici u jednom gradiću i nekim osobama koje su na ovaj ili onaj način dovedene s njima u ovakvu ili onakvu vezu: nezdravi porodični odnosi, posljedice (nuklearnog) naoružanja, amfetamini, konzumerizam, rasizam, životinjska priroda čovjeka, nasilje, ratovanje, Hitler i slikarstvo… A sve prikazano tako da vas nerijetko tjera da se smijete stepenu apsurdnosti, ali pri tome osjećate grč, jer znate da je taj humor proistekao iz nevjerovatno razgranate ljudske sjebanosti.

Mari li bilo ko ili bilo šta zbog toga što su sve te špijunke tako iznenadno pozatvarane? Pošto je sva imovina ostala neoštećena, da li je svet izgubio bilo šta od onog što voli?

***

„To je široko prihvaćen princip“, kaže on, „da možeš polagati pravo na parče zemlje nastanjeno desetinama hiljada godina, samo ako beskrajno ponavljaš sljedeću mantru: „Mi smo to otkrili, mi smo to otkrili, mi smo to otkrili…“

1-20170406_115823

Svračje noge objavljene su 1963. godine i često se navodi da je upravo ovo roman koji je Vonegata učinio popularnim piscem. Vonegat se ovdje vodio onom prilično poznatom metodom ogrtanja bavljenja suštinskim problemima čovjeka prividom vesele, pojednostavljene i humorom ispunjene naivnosti. I takvim pojednostavljivanjem likova i toka radnje predstavio je, a i dao, u stvari, suštinski vrlo kompleksne narativne pojave. Tako osnovni tok čini prilično uobičajena priča o naučnim otkrićima i dostignućima, te smaku svijeta koji dolazi kao njihov produkt, a u taj osnovni tok upletene su raznolike ideje o smislu i besmislu religije, različitih političkih ideologija, načina na koje ljudi poimaju život, ispravnosti davanja smisla bilo čemu… Vonegat je zaista ispunio cilj vrsnog i kvalitetnog povezivanja i prožimanja onog pojednostavljenog, žanrovskog i gotovo jednostavno zabavnog (jednostavnog u svojoj zabavnosti i zabavnog u sopstvenoj jednostavnosti) sa onim suštinskim, literarno i idejno „ozbiljnim“.

Upravo u ovoj knjizi Vonegat spominje i ideju bokonizma, specifične religije zasnovane i razvijene na lažima i manipulisanju, barem u segmentu posvećenom počecima njenog razvojnog puta, a predstavlja i bokonističku kosmogoniju. Ovo je jedan od dijelova iz Knjige Bokononove:

I reče Bog: Stvorimo dakle živa bića od blata…

Blato je samo kao čovek moglo da govori. Bog se nagnuo blizu kad se blato kao čovek uspravilo, obazrelo oko sebe i progovorilo. Čovek je trepnuo.

„Kakva je svrha svega ovoga?“, upitao je učtivo.

„Zar sve mora da ima svrhu?“, upitao je Bog.

„Svakako“, rekao je čovek.

„Onda tebi ostavljam da smisliš svrhu svega ovoga“, rekao je Bog.

U ovom romanu nalazi se i jedan od možda Vonegatovih najupečatljivijih i najdirljivijih odlomaka posvećenih osudi rata i pokazivanju njegove apsurdnosti:

I ja vam kažem da je najbolje, ako već treba da odamo iskrenu počast stotini bespovratno izgubljene dece San Lorenca, ovaj dan provesti u preziru prema onome što ih je ubilo; pritom mislim na glupost i zlobu vascelog čovečanstva.

Možda bi trebalo, kad se prisećamo ratova, da skidamo odeću, farbamo se u modru boju, po čitav dan hodamo na sve četiri i rokćemo kao svinje. To bi svakako bilo prikladnije od visokoparnih govorancija, dizanja barjaka i prikazivanja dobro podmazanih topova.

1-20170411_114408

Još jedan tipično svoj Vonegat, rekla bih. Prilično rasplinut, ironičan, kritički nastrojen i humoru (koji vas tjera da se pitate da li je u redu uopšte smijati se) okrenut. Ipak koliko god da je rasplinut i rasparčan, traži od čitalaca barem neku minimalnu dozu posvećenosti i pažnje. I stavlja je na test na samom kraju. Naime, jedno od osnovnih pitanja koje se provlači kroz roman jeste i to koji su to konačni brojevi na spisku koji junak pravi, a taj spisak sadrži listu žena s kojima je bio i ljudi koje je ubio. Pisac na kraju čitaocima ne daje eksplicitno broj, ali im nudi sve potrebne sastavne dijelove ukazujući na brojeve koji su se spominjali u različitim dijelovima romana. Pa tako konačan rezultat predstavlja godinu smrti lika iz romana, od koje se oduzme naslov naučnofantastičnog filma zasnovanog na romanu Artura C. Klarka, plus godina Hitlerovog rođenja, plus trajanje skotnosti kod ženke oposuma itd. Taj niz koji vodi do konačnog rezultata i odgovora na pitanje o konačnom broju duplog spiska, pisac završava sljedećim riječima:

To što neki od nas umeju da čitaju i pišu i pomalo znaju matematiku, ne znači da zaslužujemo da postanemo gospodari Univerzuma.

U dobroj mjeri se ova knjiga, ali i mnoge druge Vonegatove, može opisati riječima koje narator ovog romana pripisuje dječaku od 18 godina koji mu je tokom rata umirao na rukama ― Gadan vic, gadan vic. I zaista, mnogo je primjera ovakvog humora u njegovim knjigama. Pa tako, u Svračjim nogama, nakon ogromne katastrofe, koja za posljedicu ima zamrzavanje čitavog svijeta, jedan od preživjelih likova iznosi kao dobru stranu to što barem nema više komaraca.

1-20170411_114440 (1)

Ostaje još Klanica 5 i to je bila prva Vonegatova knjiga koju sam pročitala. Možda sam je zato i ostavila za kraj. Upravo se ova knjiga često određuje kao njegov najpoznatiji roman i djelo kojim je Kurt Vonegat uveo vanzemaljce u sam vrh svetske književnosti. Slično kao u Svračjim nogama, i ovdje je okvir naučnofantastične literature, uz obilje istorijskih, autobiografskih, grotesknih i na apsurdu zasnovanih elemenata, poslužio kao paravan ili kao podloga za razvoj mnogo potresnije priče, priče o bombardovanju Drezdena. Antiratni stav ove knjige, gdje se ta antiratnost ostvaruje potpunom demistifikacijom retnih ideala i herojstava, ovoj knjizi i jeste donio veliku popularnost među publikom, naročito jer je objavljena 1969. godine, u kada je i dalje bio aktuelan Vijetnamski rat, ali roman je i te kako uspio da se otrgne što konkretnog rata u njemu opisanog (Drugi svjetski rat), što rata s čijim se trajanjem njegovo objavljivanje poklapa i ostvari krakater univerzalnosti, osude i demistifikacije tako često susretane glorifikacije jednog od najčistijih primjera srama i poraza ljudske civilizacije: rata.

_________________________________________________________

Napomena: Ovaj tekst dolazi sa velikim (ne znam koliko „e“ karaktera bi bilo dovoljno) zakašnjenjem i bez ponovnog podsjećanja ili prelistavanja knjiga, baziran na šturim bilješkama i utiscima o knjigama zabilježenim na profilu na Goodreadsu, stoga praštajte sve propuste, nepovezanosti ili nezaokruženost priče.

Advertisements

One thought on “Tema mjeseca: Kurt Vonegat (II dio)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s